Otok Iž nas je dočekao kraljevski, i doslovno i preneseno. Osim što se pri uplivavanju stvorio špalir brodova i gumenjaka i što je s nama plivalo pet lokalaca, na rivi nam je ruku stisnuo sam - Iški Kralj! Naš domaćin Siniša koji zna svaku poru otoka omogućio nam je sve što nam je trebalo, mi smo uživali u svakom trenutku, obećali doći na skijašku trku u prosincu odnosno Išku Kraljicu, upoznali drage ljude i ostali bez teksta s koliko su nas ljubavi primili. Hvala Velom Ižu, valjalo je skoro poć preko kanala na kilometar udaljenu minijaturnu, ali živopisnu Ravu…
A onda je od prvog trenutka na Ravi krenuo cjelodnevni tulum s desecima klinaca iz Vele i Male Rave, smijeh, pjesma, zabava, zmajevi, nogomet i prekrasne priče o tradicionalnim ribarima, izgubljenim vinogradima, najdužim mocirama na Jadranu i prvom Admiralu s naših otoka, gospodinu Zdenku Simičiću koji nam je bio prvoklasan vodič i domaćin. Veliko hvala i mom bivšem voditelju klape Ivanu Šataliću koji nam je pokazao i drugi dio otoka i ploču koja dokazuje da je Rava - centar svita! Čudo od ljudi i otoka, a njihove brancine, orade i fratre - nema svijet!
Krenusmo tako praćeni s desetak plivača i rekreativaca i do ogromnog Dugog otoka, lagana dionica od jednog kilometra, pikanje zastave i duga vožnja do Velog rata u koji su došla i djeca iz Solina pa smo se proveselili i onda otišli do najvišeg svjetionika na Jadranu, a bogami i najljepšu plažu ove etape putovanja, ispod kampa Kargita. Opuštanje uz specijalitete chefa Ivana Buovca u Momiju i najduže putovanje od pet sati do drugog dočeka na Dugom - u mjestu Sali. Snimili smo jata tuna, neuspješno pokušali uloviti koju, sparkirali se, posjetili najljepšu knjižnicu na otocima, pojeli sjajne ćevape u Garofulu i odradili ogroman doček s preko 120 klinaca! Sakrili smo i posljednji Geocache i potpuno umorni odspavali do posljednje dionice. S Dugog do Kornata ima oko dva kilometra, ali su nas refuli olujnog juga dobrano isprepadali pa smo u sprintu i s dosta straha nekako odradili i ovu dionicu. Suri i goli Kornati nemaju stalno nastanjeno stanovništvo pa smo zapiknuli zastavicu, slikali se i tako posjetili i 34. otok na našem putovanju te se plivajući po posljednji put vratili na naš brod. Tu sam se raspao, rasplakao i dugo razmišljao o smislu života i svemu što u biti radim okružen velikim neumornim ljudima koji tvore projekt RokOtok. Mislim da radimo lijepu i plemenitu stvar, ali nekad te emocije jednostavno pregaze. Moramo dalje…
Usidrili smo se u uvali Čeprljanda na Ugljanu pored samog mjesta Ugljan i u društvu starog poznanika Igora Ruffnecka upoznavali otok na kojem smo već bili, ali na skroz drugom kraju. Uz sjajno gostoprimstvo i nova poznanstva, dočekali smo i zadnji dan putovanja i uz Brunu Šimlešu i desetak klinaca i roditelja otplivali simboličku zadnju dionicu do plaže Jaz u Preku. 260 poklona, sreća, smijeh, slikanje i druženje s lokalnim ljudima u pravom turističkom mjestu, odlazak na brod i eksplozija umora i olakšanja u jednom.
Nije bilo lako, ali je bilo prekrasno. Još sređujemo dojmove, ali 17 otoka, 50 kilometara, 1300 djece i isto toliko pratitelja, barem 100 kg smeća i preko 30 sati druženja s klincima u 24 dana srpnja, bilo je to ljeto za pamćenje. I ponavlja se naredne godine, hvala najvećem regionalnom lancu sportske opreme što je bio uz nas i sa nama. Plivamo dalje…
.jpg)
