Lastovo nam se urezalo u pamćenje po nekoj neopisivoj mirnoći, poljima, otočićima, a jutro na Prežbi koja je njegov nedjeljiv dio, počelo nam je divnom gestom vlasnika bara Kokolo, koji nam je za otići do dućana – dao svoj auto. Kanal je preplivan u trenu, iako sam zaboravio skinuti borolete pa je djelovalo dosta smiješno. Sjeli smo na brod i po velikom vjetru nakon par sati plovidbe odmorili u Gradini na Korčuli s posjetom Rokove najdraže plaže na otoku Proizdu. Divne uspomene, puno suza i velik zalogaj sljedećeg dana – 10.000 metara do Šćedra. Pratila me Ana, dobrih 500 metara, a onda uskočila tati natrag u čamac. Hvala im puno, uvijek je ljepše u društvu.
Uslijedila je psihički najiscrpnija dionica jer me shrvala gomila neodrađenog posla i svađanje s nekim ljudima za koje sam mislio da smo najbolji prijatelji. Uz visoke valove i slabu koncentraciju, obnovila se već obnovljena ozljeda ramena, pa sam se popeo na brod, hlađenje i masažu i švercao se dobar kilometar. Fizika je učinila svoje, otplivao sam do kraja i ostavio nerviranje za obalu. A tamo, savršenstvo. Maleni Grgo kao jedino dijete na dočeku, osjećao sam se kao Sokrat s omiljenim učenikom i sat vremena smo razgovarali o ekologiji, igranju, istraživanju i Transformerima. Mir, tišina, savršenstvo. Sutradan smo otplivali i dionicu do Hvara po najboljem vremenu ikad, kao u šalici čaja, i upoznali prelijepu Zavalu, totalno drugačiju, mirniju i po našoj mjeri. Lokalni ljudi iz Turističkih zajednica, gradova i Platforme su nas nosili kao kap vode na dlanu, zvali su nas sa svih strana na ručkove i večere i jedva smo uspjeli pobjeći na Vis. Ali kako...
Naš kapetan Lovre me je posjeo i rekao da je bolje plivati s vanjske strane Paklinskih otoka zbog struje 17.000 metara, nego 13.000 s unutrašnje. A tko sam ja da mu prigovaram, pa je nešto preko pet sati plivanja doista prošlo u vrhunskoj atmosferi, bez bolova i na opće oduševljenje cijele posade, a pogotovo mene. Iza nas su prošla i tri dupina, ali sam ih pustio na miru bez okretanja jer me bilo malkice strah. U biti, puno strah. Nije to Diznilend da su dupini dresirani i uhranjeni, tko zna što su ovi mladići radili noć prije, a kamoli što su jeli... srećom, nije bilo kontakata...
Vis dostojanstven, netaknut, divne obale i dragih ljudi... Sutradan je nakon dočeka u gradu Visu uslijedilo plivanje s plivačima iz Splita i Zagreba do 800 metara udaljenog Velog Budikovca, bez organiziranog dočeka, i ogroman doček u Komiži, i opet preko stotinu klinaca i klinceza kao i u Visu. Stari i novi prijatelji, spiza, veselje i kašnjenje na sve strane uz upoznavanje papagaja u Vatrogasnom domu gdje smo spavali. A onda - i zahtjevna tura do Biševa.
Dubina preko stotinu metara, sudaranje opakih struja, more dva metra, ali i vaterpolist Ogi s kojim je sat i petnaest plivanja za 4500 metara prošlo kao malo opakija partija bele. Šalim se, bilo je jako teško, ali Ogi je izvukao sve, hvala još jednom.
.jpg)
Sjeli smo na brod i vozili se pet i pol sati do Jelse gdje sada, nakon dočeka 110 djece, lagano pakiramo za osvajanje Brača. Društvo će mi u moru raditi veliki Toni Pavković Dončić, kojem će ovo nakon La Manchea, Gibraltara i još koječega, biti običan lipov čaj. Hvala Sport Visionu što je prepoznao ovaj projekt i hrabro stao iza njega kad se još nije znalo hoće li ga itko prihvatiti. Preko tisuću nasmijane i vesele djece, još i više roditelja i do sada 12 obiđenih otoka su najbolja pohvala. Idemo dalje, još pet do kraja ovogodišnjeg plivanja, vole vas zagrebački i morski Rokotočani!
Riba
