Avantura duga pedeset otoka trenutno je na svom petom slovu. Ekipa Rokotočana je do danas bila na Mljetu, gdje se odmarala nakon prve ozbiljnije dionice od gotovo 9.000 metara od susjednog Šipana.
Projekt koji je počeo 18. travnja službenim osnivanjem udruge, i za koji se desetak ljudi stvarno pomučilo da bi ga osovilo na noge, jučer je slavio svoju prvu petodnevnicu putovanja odmaranjem na Mljetu!
„Gaće. Pa ja nisam kupio kupaće gaće!?“ rekao sam na glas i lupio se po čelu dok smo brzinski ručali u jednom dubrovačkom trgovačkom centru netom prije ukrcavanja na brod. Tjedni i mjeseci bez spavanja, u jačem speedu, s bezbroj papirologije, kašnjenja i prvog projekta ovakve vrste svima nama, najbolje se mogu opisati baš tom rečenicom. Kaos. Srećom, u centru sam u Sport Visionu nabavio kupaće, iskrcali smo kombi i nekih dvadesetak kutija punih igračaka, knjiga, medalja smjestili u brod kojeg je iz Pirovca dovezao kapetan Lovre.
Bio je petak, dan prije starta prvog plivanja, između kopna i otoka Koločepa. Dionica duga oko 4500 metara, deseci novinara, udruga Mame Dubrovnika koja je organizirala ispraćaj, stotinjak ljudi i 15 plivača od 15-godišnjih mladića, preko triatlonaca do vaterpolskih veterana na čelu sa slavnim Mihom Boškovićem. Sve je moglo krenuti nakon par intervjua i slikanja, zamolili smo publiku da nam odbrojava, Lovre je obavijestio Lučku Kapetaniju i RokOtok je počeo...
Bilo je točno 8.50 ujutro u subotu 6. srpnja, more 25 stupnjeva, valovi 0 do 1, strah od morskih pasa prisutan, kao i veselje što se nešto događa, barem kod lokalaca koji plivaju puno brže od mene. Naime, umjesto da jedem proteine, odmaram i vježbam dvaput dnevno, sve je bilo usmjereno na organizaciju i odrađivanje poslova, tako da sam dosta nepripremljen ušao u sve to. Pa nakon 1000 metara plivanja kažem svima da stanu da se malo prebrojimo, a u biti da dođem do zraka. Nema nas ni za na dva mala, trojica šprintaju, dvojica otišla u smjeru Lokruma, nas 5-6 gledamo i ne vjerujemo. Srećom, pratilo nas je puno brodova, kajaka i jet-skija pa smo nastavili laganim tempom. Počeo sam se opuštati. Ono što sam zamislio pred četiri mjeseca dobilo je svoje konture zahvaljujući vrijednim ljudima, dragim prijateljima i poznanicima, ljudima poput Dite, Maje, Branke i Franice koje su se našle u njemu i krenule organizirati dočeke.
Plivanje u otvorenom moru nije isto kao i plivanje u bazenu. Svako malo moraš gledati okolo, tu su valovi, struje, predmeti na površini, mogućnost sudaranja... O gutanju mora da i ne govorimo, vrlo je pitko ove godine! Svakih parsto metara zastanemo i provjeravamo je li sve u redu, plivamo, sve nas je malo strah crnila ispod nas i jako se veselimo kad ugledamo dno, a i Koločep je tu na svega par zaveslaja. S broda mi ekipa baca zastavu, penjem se na stijenu, zabijam je, prolama se pljesak plivača, grlimo se i plačem kao kišna godina. Ništa mi ne može vratiti mog sina, ali ideja da se družim s drugom djecom i njihovim roditeljima i pričam im o značaju ekologije, ljepotama Lijepe naše, prednostima zdravog života i sporta pa nakon toga odemo tražiti skriveno blago – nekako me vraća u život i daje mu kakav-takav smisao.
A upravo se to događa na plaži u Donjem Čelu gdje me u moru čeka tridesetak klinaca, kako domaćih, tako i članova ragbi kluba Invictus, koji plivaju, slušaju, sudjeluju, pitaju, istražuju i kasnije dugo propitkuju sve dok potpuno iscrpljen ne liježem u brod. Ugostili su nas kraljevski ,obilazimo otok i pričamo o problemima i kako ih riješiti, uživamo gledajući prekrasan otok i polako tonemo u san, jer ujutro plivamo dalje.
Drugi dan, nedjelja, lakši trening od 1000 uz Ivana i Ivu, i prelazak s Koločepa na Lopud, vrijeme savršeno, more mirno, brodova nema, upoznavanje mog vrata s dražesnom meduzom i druženje s 35 klinaca! Dijeljenje poklona, slikanje i kasnije pozdravljanje s njima po mjestu, kao da se znamo godinama. Slična priča treći dan i plivanje od 1600 metara s Marinom i Ivanom do čudesno umirujućeg Šipana gdje moram svakako pozdraviti dvije djevojčice Đivu i Emu koje su mi uljepšale dan svojim pitanjima, a pao je i rekord s 38 djece! Da sam znao da ću morati potpisati toliko knjiga, naučio bih se urednije potpisivati, najdublja isprika...
Četvrti dan, prvo ozbiljno plivanje i ozbiljni problemi s ramenom, stara, nikad zaliječena ozljeda. Gotovo 9.000 metara za manje od tri sata s čovjekom koji se pojavio niotkud, Ivanom iz Dubrovnika, vaterpolistom i spasiocem Crvenog Križa, vrhunskim plivačem i inteligentnim sudionikom u avanturi bez kojeg bi sve bilo puno teže. Dopredsjednica udruge, doktorice i kapetan uz nas, hidracija svakih pola sata, legalne supstance za energiju i sreća s vjetrom i valovima (do jedan metar), kao i neprisustvo morskih životinja većih od nas, doveli su do toga da sam jučer u miru NP Mljeta s divnim domaćinima pisao ovo u zoru dok sam čekao da se okupi dječurlija i krenuo sa svojom pričom kako trebamo što više voljeti jedni druge i Planet na kojem smo se, eto, našli.
Četvrtak je dan za najveću rutu ove godine, nerealno dugih 17 kilometara od Mljeta do Korčule. Tijelo kaže ne, mozak kaže ne, duša kaže – moraš zbog Roka, obećao si mu...
Uglavnom, puno hvala svima koji su prepoznali ovaj projekt kao nešto dobro i plemenito, hvala na donacijama, gostoprimstvu, konačištu i što nas pratite i podržavate. Četiri otoka su za nama, ostalo ih je još 13 u prvoj od tri godine održavanja RokOtoka. Plivajte s nama, volite našu zemlju i Planet i družite se sa svojom djecom, život često nije fer i nikad ne možemo znati što nas čeka, pa ga ispunite sa što više lijepih trenutaka. Vole vas vaši Rokotočani.
