.jpg.webp)
Nastavak sage, kako smo u tjedan dana prošli tri Županije!
Olib je bio za nama, jedan oblačan i vjetrovit dan pun dragih ljudi i smijeha na otoku dalekom od gužve i turista, zamijenilo je sunce i masa, masetina partijanera, mladin nabildanih i istetoviranih ljudi koji u Novalji odmaraju i skupljaju snagu za noćno partijanje, koja hrpa ljudi, nevjerojatno… Organizatori dočeka su nas upravo zbog previše ljudi koji ne bi shvatili smisao našeg projekta „maknuli“ kilometar dalje na mirnu i relativno pustu plažu pored kamoa Straško. 150 klinaca, stari poznanici i prijatelji, cijeli jedan vrtić i ozbiljno čišćenje plaže, čak i iza toi toija, pretvorili su burovit, i ne baš plivajuć dan u razigrano druženje i regrutiranje novih klinaca na geocaching. Prekrasan dan i odlazak na noćenje u Mandre gdje smo složili peku od janjetine. Čista sreća!
Do Raba je s Paga trebalo plivati skoro šest kilometara. Borisu i meni se priklučio stari poznanik sa zagrebačkih bazena, Vedran Hudec, plivač koji je prije petnaestak godina stvarno nešto i značio u hrvatskom plivanju, baš kao i njegoiv brat blizanac Bojan. Kao šlag na tortu, pridružio nam se i veliki rapski zaljubljenik u plivanje, sport i rock and roll, Boris Belamarić sa svojom pratnjom u brodu i mogli smo krenuti na plivanje. Belamarić je odlučio plivati bez peraja i neoprena pa smo a morali čekati, a na pola puta je skočio u more i naš doktor Damir! Pa je tako grupa pačića dva sata plivala ovaj dio Jadrana, dobro se nasmijali i zajedno izašli kod lanterne na Frkanju. Dosta umorni, ali nekako jako veseli, dolazimo na Banovu Villu, lokaciju na kojoj sam proveo godinu dana ispravljajući testove i pišući pripreme dok sam tu predavao u školi. I svi su tu, deseci učenika, njihova djeca, smijanje, prisjećanje i uskoro 185 klinaca, kao rekord ovogodišnjih dočeka. Predivni ljudi iz TZ-a, milijun klinaca na geocachingu, cijeli otok je naš i jedva se nekako odvajamo za najdulju dionicu cijele etape.
Stojim na rtu kod Lopara na Rabu i gledam moćan Krk u daljini od 10.000 metara. Strah, nevjerica i nada da će more imati milosti za nas. I imalo je. Manje od tri sata plivanja, par kriza, napadi valova, ali uspjeli smo! Krk je naš, idemo do Baške na doček, do plaže koja mi je jedna od najdražih na svijetu.
Sve je bilo sjajno, doček kao u priči, opet divni ljudi oko nas koji paze na nas kao da smo princeze, ali onda dolazi ona, gospođa bura, i ne da nam da krenemo dalje, grozna noć bez spavanja i dugo kašnjenje na start dionice Krk-Cres. Ono što je trebalo biti duplo lakše od zadnjeg plivanja, zbog valova od dva i pol metra se pretvara u noćnu moru. Pet kilometara kao pet godina, Boris ne može protiv valova i mora i prati me pogledom s broda dobrih sat vremena kad na kraju konačno zajedno, izmrcvareni i poput mariniranih inćuna konačno osvajamo i Cres.
Umjesto odmora dobivamo buzaru od račića na brod, i 170 klinaca na dočeku. Smijanje, pljesak, sat vremena hodanja po otoku i spavanje na brodu unatoč buri koja ne jenjava, ali sa saznanjem aada je najteže iza nas. Zorom krećemo po buri od 42 čvora na najkraću dionicu u povijesti RokOtoka…
Pratite RokOtok za više ljubavi prema svijetu...
